Vlaho Bukovac o izmima i slikarstvu

Izvor: (Буковац В. (1925), Мој живот, БЕОГРАД: Графичку институт ,,Народна мисао”

str.162, 163, 164, 165, 166, 167)

 

 

…Meni je filozofiranje u slikarstru neshratljivo. To je posao za literatore, ali u oblasti umjetnosti treba da govori samo četkica i dlijeto, boja i oblik.  Na što mudrovanje u masnoj boji ili u pastelu, ako ruka ili noga ili glava nije dobro nacrtana, ako ma koji umjetnički prikaz nema pravog tona i karaktera? Bolje onda da se umjetnici prihvate pera. Često sam u Londonu gledao kako neki siromašan samouk, komadićem ugljena ili bijelom kredom, u tren oka na pločaniku nacrta ribu, konja, čovjeka ili neku malu kompoziciju. Oko neznanog majstora okupi se mnoštvo svijeta, koji mu se divi i na kraju spusti koju paricu u njegovu ispruženu kačketu.

 

Vllaho Bukovac; ,,Gundulićev san”, 1894.

 

Za mene je takav siromašan samouk pošteniji i bolji umjetnik, no mnogi modernisti, futuristi, kubisti (kako li se još zovu), koji su svojim slikama usrećili svijet. Ima, doduše, kritičara koji i njih hvale i u zvijezde dižu našarane zagonetke, a često i grdobe, koje oni nazivaju umjetnošću. Ti kritičari zahtijevaju da se sve ono, što su Ticijan, Veronjanin, Velaskez, Rembrant, Van Dajk i Mikelanđelo stvorili, uništi i spali na lomači. Ukratko: da je sav neizmjerni proizvod umjetničkog genija u prošlosti bez prave vrijednosti, i da umjetnost počinje tek od modernista. I, doista, žutokljuni današnji artisti ne vole da se obziru na stare majstore; oni su uvjereni da bogodanom umjetniku ne treba učiti, jer se on rađa majstor i škola može samo da ga iskvari. Sve ono što se osniva na istini i prirodi, njima je smiješno i oni na to gledaju s prezrenjem. Oni, tobože, nešto mnogo bolje daju: oni daju petu esenciju prirode, a ako nijeste kadri da shvatite njihova drljanja, onda vam kažu da ste glupav.

 

Image result for pablo picasso
,,Tri muzičara”, 1921.; Pablo Pikaso

 

Istina je: umjetnost je u prvoj polovini 19. vijeka bila u dekadenci. Umjetnička djela stvarala se po receptu, bilo u pogledu tehnike, bilo u pogledu predmeta. „Impresionisti“ su bili ti, koji su mlade naraštaje umjetnika naučili kako da gledaju prirodu.

Kao što voda i staklo imaju svoju boju, tako isto i vazduh, kojim je zemlja obujmljena, ima svoju. Kad sunce osvijetli vazduh, boja je onoga potpuno plava i zato vidimo i plavo nebo pad nama. Da nema vazduha, neizmjerni svemir, u kom se naša zemlja kreće, bio bi potpuno mračan, te bismo mogli da zvijezde vidimo u podne, kao i u noći. Tu nam istinu potvrdiše svi zrakoplovci, jer što su se više u visinu dizali, nebo im je bivalo sve tamnije, to jest vazduh im je bivao sve ređi. Vazduh osvijetljen suncem, to je upravo naš dan, ili, drugim riječima, jasno-modra sjajnost, u kojoj se mi i sve oko nas kupa. Stom činjenicom, ili bolje, s tim saznanjem, da su svi predmeti, koji se nalaze pod kapom nebeskom, osvijetljeni plavom svjetlošću, okoristiše se „impresionisti“.

 

Stvar je u sebi vrlo prosta. Modra boja odrazuje se i na najcrnjim predmetima, a naročito na uglačanim površinama. Najbolji je za to primjer glava crnčeva, na kojoj sve treperi od modrušastih refleksa. Isto tako i žuta cipela, u najvećoj svjetlosti, daje jedan svijetlo-modri ton, dok bi po našem, t. j. običnom shvatanju, to morao biti jedan svijetlo-žuti ton. To, međutim, nije tako, jer se na cipeli odrazuje boja neba. Jedino je sunce žućkaste boje. Pružimo li ruku na sunce, opazićemo da je koža u sjeni modrušasta, a u sunčanom ozarenju narančasto-žuta. Ovaj kontrast me je od vajkada zanimao. Ništa ljepše od tih dviju šara.

 

Vlaho Bukovac ,,Lik Celestina Medovića”, 1894.

 

Što se mene tiče, ja sam u posljednje vrijeme jako zavolio te svjetlosne probleme, pa su gotovo sve moje najnovije slike izrađene u dvostrukom znaku sunca i azura. Spajanje i stapanje tih valera nije baš olaka stvar, i ja se svaki put kao lud radujem kad mi za rukom pođe da i tu teškoću savladam.

Samo kad je neki predmet osvijetljen suncem ili svijećom, ne prevlađuje modra boja. Onda su najjači tonovi žuto-narandžasta, ali modelacija samog predmeta već prelazi u modro. Ta je boja sve jača i jača, i to prema tome, kako Sunce manje ozaruje dotične površine.

Ljudi koji pišu pravila kako da se slika ljudska put, draperije, voda, zrak i ostalo, čine slabu uslugu umjetnosti. Umjetnost ne trpi nikakvih recepata.

 

Ona je slobodna, pa jedan može da radi jednom tehnikom, a drugi drugom, pa da oba stvore nešto dobro, ako su pravi umjetnici. Nigdje ne stoji napisano da čovjek mora da slika širom ili užom četkicom; svak je slobodan da radi kako hoće, ali on pri tom mora poštovati vječite zakone prirode. Ne traži se od umjetnika da nešto nikad neviđeno stvori, jer bi on, u tom slučaju, bio što i sam Bog. Mi ljudi ne možemo ničega novog da stvorimo; mi možemo samo da prikazujemo ono što smo negdje vidjeli. Jedan rođeni slijepac ne može da zamisli kakvi izgledaju ljudi i ostale pojave i stvari u svijetu; fantazija u takog stvora, ako je uopšte ima, mora da je nastrana i nerealna, ka’ ono ti bez stvarnog i iskustvenog osnova.

 

Chez le père Lathuille, 1879, Édouard Manet

 

Svjetlost je najveća istina i ljepota, jer bez nje bismo svi bili rođeni slijepci. Mane je bio prvi koji je obratio jaču pažnju na svjetlost. Njegova je zasluga velika, jer je on prvi uočio vječite zakone „plein-air“-a. Za njim dođoše Bastian Lepaž, Danjan– Buvre, Anri Marten i ostali, koji su radili u punoj svjetlosti, pod vedrim nebom, da bi se sasvim otresli šablona i akademskih okova.

Crna pozadina i koncentrisanje svjetlosti na glavnu tačku ili figuru slike, to je bilo načelo starijih majstora. Sve to –i ako ponekad umjetnički savršeno – nije odgovaralo istini. Taman vrt, sa tamnim sadom, tamnim nebom, da bi iz te sredine ili pozadine odskočilo neko bijelo lice, to je bilo suviše konvencionalno. Ima, doduše, i danas umjetnika, koji ne mogu da se tog šablona otresu, ali da je pravilnije shvatanje zakona svjetlosti bio zaista jedan veliki napredak umjetničke tehnike, o tome ne može biti sumnje. Danas slika nije više jedna crna tačka na zidu, nego jedan pogled na prirodu.

 

Marie Adelaide of France as Diana, 1745, Jean-Marc Nattier

 

Neki stari majstori, kad su slikali „Madonu“, radili su je u sobi, sa crnim sjenama, a slikali su nebo i pejzaž u pozadini, tako da se Madona, uznijeta na nebu, jače bliješti nego da je u suncu slikana. To su pogreške koje neki ljudi neće da priznadu. Da je poneka stara Madona prema istinskom nebu gledana i izrađena bila, ona bi se nesumnjivo bolje harmonizovala s nebom i pejzažom. Bila bi mnogo tamnija od neba, koje je osvjetljava.

Za portret važi isti zakon. Portret, koji je napolju izradio i iskreno prostudirao i kudikamo slabiji umjetnik, više vrijedi nego portret izrađen u sobi, sa zračnom pozadinom iz fantazije, pa makar ga naslikao i najveći umjetnik.

 

Vlaho Bukovac ,, Nećak u vrtu”, 1890.

 

Boja je sve: svjetlost je boja. Bez svjetlosti, kako rekoh, mi ništa, ništa ne bi znali. Crne boje i nema; u pomrčini mi ništa ne vidimo; crna je samo smrt. Kad po danu oči zatvoriš, pred tobom nije opet sve crna tama, već iz nje vrćaju i kruže šarena sunca i zvijezde. Ko se trudi da crnom pozadinom istakne svjetlost, krupno griješi, jer ako je glavni predmet jako osvijetljen, to će refleks tog svijetla da se odrazi i na okolne stvari, na sve i da su te stvari crne, one bi osvijetljene bile refleksima.

Uspjeli portret je, u slikarstvu, najčišći znak umjetničke snage. Izraditi dobar portret ne znači samo dobro vidjeti, nego i razumjeti dušu čovjeka, koji pred tobom sjedi. Znači znati shvatiti pravi karakter dotičnog lica, te ga pričvrstiti za platno.

Obično se kaže da je lako naučiti crtanje, ali da je mučno vladati bojama. To je jedna sasvim pogrešna misao. Teškoća ne leži ni u crtanju, ni u boji, već nadasve u tačnom i znalačkom posmatranju. Tu je sva umjetnikova snaga. Vid je za slikara ono što je osjećaj za pjesnika. Mnogi su tobožnji umjetnici bili i bitisali, a da nikako ne uočiše tu prostu i zamašnu istinu.

 

 

Vlaho Bukovac ,,Portret oca”, oko 1900.

 

Svi veliki slikari bili su odlični portretisti. Dovoljno je spomenuti imena Rembranta, Velaskeza, Ticšana, Van Dajka. Isto tako Leonardo, Rafaele, Mikelanđelo, Muriljo, Pavle Vegronez, Tjepolo, Rubens i Ribera, bili su – iako majstori u kompoziciji – veliki portretisti. Ko je kadar da izradi dobar portret, može da se ogleda i u svima ostalim radovima slikarstva, pa i u najtežim.

Neprestano vježbanje u crtanju, to je glavni put koji vodi k savršenstvu. Sve je u tome da sa nekoliko poteza dobiješ pravi pokret i značaj lica ili stvari, koju hoćeš da prikažeš, a dalja izrada u boji tek je šala i igra za pravog umjetnika. Nacrt je za sliku što i skelet za čovječje tijelo. Tome je najbolji dokaz činjenica, što su neki osrednji koloristi mogli da zauzmu mjesto među najslavnijim slikarima. Jest, crtanje je glavni osnov vajarske i slikarske umjetnosti. Blago onom, koji tu vještinu savlada. On je majstor.

 

 

Podeli tekst...
Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterEmail this to someone

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *